Mujo Silajdžija iz Novog Travnika: 66 godina u braku, 40 godina u penziji, pamćenje kao u mladića
Nekoliko kilometara od Novog Travnika, uz regionalnu cestu Novi Travnik – Gornji Vakuf, nalazi se stara bosanska kuća „na četiri vode“. U njoj je svoj životni vijek proživio Mujo Silajdžija sa svojom hanumom Nezirom. Ovih dana smo ga posjetili da čujemo njegovu životnu priču. Odmah sa vrata, uoči se njegova vitalnost iako je u devetoj deceniji života. Rođen je 1932. godine u Dubokom, naselju nedaleko od sadašnjeg mjesta življenja.
„Onda je, u ono doba“ priča nam Mujo „sve bilo drugačije. Ljudi su kuće gradili deceniijama, sve polahko živeći jedan miran, tih i ispunjen života. Uvijek je bilo radosti, uvijek je bio neko s kim se kafa mogla popiti.“ Nakon razmijenjenih nekoliko riječi, primjeti se njegovo izvanredno pamćenje i izražena živopisnost. Sjeća se ljudi, događaja, grada i mjesta prije nekoliko decenija.
„Sve pamtim od djetinjstva, i sjećam se jako dobro. Urezane slike su mi u glavi. Ali, ovih novi stvari nikako, ništa. Valjda je to“, govori nam „što se i vrijeme promijenilo. Prije nije bilo TV – a, tehnologije, ovih novih stvari. Pa su ljudi brinuli u svemu. Više učili, čitali, družili se. Danas je sve u ovoj tehnologiji.“
Sjeća se Mujo da je 1955. godine poslan da služi vojni rok u Sloveniju, a nakon toga u Sarajevu. I danas nam govori o onome što je učio, napamet nam govori definicije određenih pojmova koje je prije više od 70 godina učio. „Moralo se, a imao sam i volje. Uvijek sam se trudio da naučim nešto novo, i da to trajno ostane. Da druge podučim – jer velik je to sevap.“
Njegova hanuma Nezira sjedi kraj njega, pa ih pitamo za brak. Rekoše nam da su u braku već 66 godina. 1953. su počeli svoju zajednicu, i zajedno gradili ono što danas imaju. Lijep dom, mnogo djece, unučadi, praunučadi i dočekali su i prapraunuče. Nezira dobacuje da se to u narodu zovu ‘bijele pčele’.
„Hvala Bogu“, priča Mujo „stekli smo mnogo toga. Imali smo 7 djece, 5 je i danas živo. Ne znam ni sam koliko imam unučadi, praunučadi. Kad se skupimo, ne mogu ih sve ni upamtiti“ šaljivo nam govori.
Pitamo ga gdje je stekao penziju. „Radio sam kao poštar više od 10 godina. Znam sav ovaj kraj, sve stare ljude. I većina ih je već umrla. Mnogi već odavno nisu sa nama. Nakon toga sam malo radio u Bratstvu, pa onda u garažama. Tada je bilo u čitavom Novom Travniku samo 5 autobusa. A vidi danas – vozilo na svakom koraku.“ Rekao nam je još jednu zanimljivu informaciju: „Skoro sam 40 godina u penziji. Lijepo je, mnogo lijepo kada si okružen svojom porodicom i tolikom ljubavi. Ja i moja Nezira smo to gradili, trud ulagali i što je najbitnije, naš trud se hvala Bogu isplatio. Danas, nikad nismo sami – uvijek je neko sa nama. Muhabetimo, družimo se, živimo lijepe dane…“
Pitamo ga koja je razlika živjeti danas kada se ima sve a ljudi nisu zadovoljni, i onda kada ljudi nisu imali mnogo ali su bili zadovoljni, pa nam govori:“Danas su se ljudi posilili, mnogo su silni i umišljeni. Lijepo se oblače, ima hrane u izobilju, fine kuće. Sve imaju. Ali nema tu ljubavi, nema tu sreće, nema bereketa. Prije se mnogo više vodila briga o porodici, prijateljima, komšijama. Vjerovatno je tu razlika.“
Iako su i on, i njegova hanuma Nezira u devetoj deceniji života – vitalni su. Hodaju, „mogu sa sobom“. „Što je najbitnije, dobro nas zdravlje služi koje su godine“ govori njegova hanuma.
Pitamo ih koja je formula za tako dug i uspješan brak pun ljubavi. Uz osmijeh će oboje reći da je to ljubav, poštovanje i međusobno razumijevanje. „Najponosniji smo na našu divnu i skladnu porodicu. To je glavno. Kad imaš svoju djecu i unučad oko sebe, uvijek je veselo i radosno. Porodica se gradi godinama, ništa ne može preko noći. I uspjeli smo u tome“, oboje nam govore.
Odlazeći od njega, uz srdačne pozdrave i lijepe riječi Mujo nam govori:“Pazite se, i mislite dobro i pozitivno – pa će tako biti. Dođite, navratite opet da se ispričamo.“
Uistinu, neprocjenjiva je vrijednost sjećanje i životna priča ovoga čovjeka koji dijeli ovaj komad zemlje u Novom Travniku sa nama. Mnogo se da naučiti, i mnogo poruka uzeti iz života Muje Silajdžije i njegove hanume. Trebamo biti ponosni što dijelimo ovaj životni prostor sa ljudima poput njih. Ovakve priče trebamo pričati da bismo učili i svakim danom svoga života bili bolji.
(Nove-info)