Fikret Hodžić, mladi i uspješni poduzetnik rodom iz Srebrenice, s jakim vezama u kineskom zdravstvu, ovih dana dospio je na naslovnice bh. medija uslijed skandala o nabavci, žargonski rečeno, “valjanju” beskorisnih (jer je Amerika zabranila njihovu upotrebu, a trenutni koje imamo, dosta su bolji) i neupotrebivih respiratora za 10.5 miliona građanskog novca.
Kako se “gazdinstvo” iz Srebrenice koje se bavi uzgojem malina našlo u Kini i počelo uvoziti respiratore, ili kako glasnogovornica CZ-a reče reGISTRatore, prava je misterija. Ili je riječ o genijalnom poduzetničkom njuhu ovog mladog srebreničkog biznismena.
Sarkazam na stranu, možeš biti genijalac, ali u Bosni ti to ništa ne znači, bez stranačkih veza i stranačkih tendera. A tendera u ovom slučaju nije ni bilo.
No, da se vratimo razlogu zbog kojeg sve ovo pišem, a to je patetična instagram jadikovka mladog poduzetnika, koju u cjelosti možete pročitati ispod, a kratku analizu u nastavku:
Dakle, ona trgovina genocidom (majicama) na Hifinim pumpama nije nikakav presedan već spremnost na beskrupoloznu eksploataciju i trgovinu kostima iz Potočara, što ova rečenica samo potvrđuje.
Sad znamo i zašto.
Složit ćete se, da vas neko optuži za kriminal ili u najmanju ruku nečasne radnje, prvo što je za očekivati su jasni i konkretni argumenti koji to opovrgavaju, a ne intimna patetika i igra na kartu čitalačkih emocija. Sve je bilo transparentno, tender je zakazan i održan tada, ja sam se prijavio tog dana, imao sam dozvolu, odakle meni poljoprivredniku “medicinska dozvola”, izabrali su mene, zašto su me izabrali… I mnoštvo pitanja i odgovora kojih nema. A znamo i zašto.
Jedno sigurno znamo, sva bošnjačka patetika, kao što vidite, stane u pet-šest riječi: mati, ramazan, iftar, Srebrenica, rat, ’92, Bosna…
Bestidno igranje na kartu emocija, jer eto, svi se urotili protiv prepoštenih i uspješnih Bošnjaka.
No, previdjeli su jedno, “sile koje nasrću na našu vjeru i domovinu umorit će se, ali bosanske gazije neće.”
Za biznis od 10.5 miliona maraka, vjerujem da se ni vi ne biste umorili.
Piše: Resul Mehmedović