Veselin Gatalo: NE PRIJAVLJUJTE KORUPCIJU!
Ako vam na um padne suluda ideja da prijavite korupciju, proći ćete kao Irina Lovrić, zaposlenica u državnoj službi. Kada je Irini stavljen na astal u uredu papir koji je trebala potpisati, pročitala ga je. Vidjela je da se radi o fiktivnom računu i odbila ga potpisati! Njezin šef je, zbunjen od njezina brezobrazluka, uz nekoliko milja naših KM mjesečno, samo htio još koju stotinu ili milju maruna na ime računa za smještaj, gorivo, pjevaljke ili vrag će ga znati kog vraga.
Nakon toga su počeli pritisci i izolacije. Ostali službenici su u strahu okretali glavu zbog strašnog presedana koji je Irina Lovrić napravila. Irina je bila na dobrom putu zbog neposlušnosti (nepotpisivanja lažnog računa) ostati bez posla. Irina je, budući da nije glupa (još bi joj to falilo, uz poštenje), prijavila korupciju i iznijela dokaze. Ne samo tu, nego i niz drugih prekršaja i kaznenih djela. Nije više bila za otpustiti, pročulo se da je (o tempora, o mores…) prijavila korupciju. Strah od javnosti je spriječio nadređene da je odmah otpuste.
Irinin život se, međutim, pretvorio u pakao na zemlji. Nije pristala na kompromis, pa je prijavila i kći omanjeg akademika da je pronevjerila stotine milja maraka u veleposlanstvu u Europi. I akademik se obrušio na nju sa svim svojim malenim kapacitetima i velikim utjecajem u „građansku“ javnost. Dok Irina ima jedno ročište od devet do jedan, drugo od jedan do tri, akademski stvor je tu. Kasnije piše o dijelovima tijela i usnama Irine Lovrić, jer mu je ona dirnula u materijalnu rodbinsku bazu. Irina onda gleda kako tužitelj odlazi sa sutkinjom na ručak, kako portabl akademika dovoze lokalni politički mafijaši (i odvoze ga), kako „državotvorni“ i „patriotski“ mediji bljuju po njezinu životu i rodbini…
Suci se srdačno rukuju s tužiteljima, grle i ljube, sve pred njenim očima. Suđenja se zakazuju kad je na državotvornim medijima dženazni program, kad je sva patriotska javnost obuzeta bolima i jadima više nego obično. Mrtva mačka pred vratima stana nije ništa novo za Irinu Lovrić. Ubijanje njezina psa je tek sitan eksces. Prijetnje i ne spominje više. Policijska maltretiranja su trajala dok i policajci nisu shvatili da i policiju koriste da bi je maltretirali. Psihički i fizički bolovi prouzrokovani fizičkim i mentalnim pritiscima su joj postali prijatelji.
Sudski akademski patuljak mobilizira javnost protiv nje. Sama je u sudnici, nasuprot korumpiranoj sudsko-državnoj nemani koja je polako ubija. Sama je protiv državnih i državotvornih medija koji uporno dokazuju da je kučka i lažljivica, iako ima dokaze za to što govori.
I zato, jezik za zube i potpis na sve što vam poture! Pustite ove džabalebaroše što vas lože da prijavite korupciju. Neće njihova pozadina na rešeto, nego vaša. I kad vas budu državotvorno i sudski ubijali, nastavit će s mantrom o tome kako treba suzbiti korupciju i kako je baš vi trebate prijaviti.
A vi ćete proći kao Irina Lovrić. Ako budete imali sreće, u sudnici možda ne bude malehni akademski stvor. Sve ostalo će vam biti kao kod nje.
pogčed.ba