Pričao je da će otići u zagrljaju svoje planine: Zbogom, Prpa
Htio bih umrijeti kao starac, da ljudima ne bude žao, ali još nisam spreman odustati od života, rekao je Vladimir Prpić (74) prije šest godina kad smo razgovarali o njegovoj bolesti. Saznao je tada da ima rak prostate. Dijagnoza ga nije opteretila. Barem je tako govorio.
Prijatelj neurokirurg koji je dolazio planinariti na Velebit koji je bio Prpin dom, htio ga je operirati i podvrgnuti ga kemoterapijama, ali vitalni se gorštak nije dao.
– Rekao sam mu da nema šanse. Da se od nečeg mora umrijeti. Vratio sam se doma i sjetio zdravoseljačke logike: Nitko nikad nije imao rak srca, jer srce uvijek tuče. Ajmo onda staviti u funkciju i sve ostalo! Krenuo sam u fizičko iscrpljivanje. Prohodao sam najprije 150 kilometara u komadu pa 120 kilometara sa samo litrom vode i bez hrane. Nakon toga sam smršavio 10 kilograma, ali još nešto nije štimalo. Mokrenje mi je bilo problematično, imao sam problema s probavom, otišli su kilogrami, kopnio sam. Krenulo je nizbrdo i vidio sam, neće daleko. Tada sam se još neuredno hranio, pijuckao, jeo bez voznog reda. Otada sam odlučio natjerati sebe da jedem kad sam gladan, pijem kad sam žedan. Po dva dana sam čekao da ogladnim, ali nisam jeo prije toga. Donio bih hranu do usta, ali bih je spustio na tanjur ako je tijelo ne bi htjelo.
Nije išao na kontrole
Od tada ne mogu jesti ni meso, pogotovo s roštilja. Sad jedem isključivo ono što mi se sviđa, što mi tijelu paše i u puno manjim količinama nego ranije. Slušam poruke iznutra. Mislim da je ključna stvar bila jako se trošiti fizički i nema stajanja kad se umoriš. Ne treba ni vodurinu piti ako nisi žedan. Zaveo sam disciplinu i poštivanje onoga što traži tijelo – pričao je tada Prpa o tome kako se nosi s teškom dijagnozom. Nije odlazio na kontrole i govorio je da će otići umrijeti u svoje velebitske vrleti ako do toga dođe. Nakon višednevnog nestanka u petak su našli njegovo tijelo. Brojna planinarska društva oprostila su se od njega i izrazila sućut obitelji.
Prpa je toliko dugo živio na Velebitu da je poznavao svaki kutak planine.
Živio je u špilji
– Znam sve kutke, sva sela, sve sam prošao i bez lažne skromnosti mogu reći da će teško itko ikad ovo prijeći. Prohodao sam sve uz obalu, sve doline, vrhove, puteve, sela, gotovo sve biljke sam pronašao, snimio, zanimali su me nastanak i geologija planine. Skupio sam puno iskustava, puno toga napisao – govorio je Prpa. Velebitski botaničar, arheolog, geolog, zmijar, pisac i mistik, po zanimanju je bio automehaničar koji je na Baškim Oštarijama čuvao ovce do 15. godine, a se onda preselio u Zagreb.
Vratio se tijekom Domovinskog rata jer je upravo tamo bio raspoređen, a nakon rata obnovio je i uredio planinarski dom koji je u ratno vrijeme stradao u požaru. Sve je posljednjih godina ostavio sinu jer mu je taj planinarski dom bio ‘previše civilizacije’, a on se preselio 200 metara više u brdo, gdje se smjestio u polušpilji s toplom vodom i strujom.
Zbog Vlade je i Švicarka Dainela Fasler preselila na Velebit te ostavila sve iza sebe. Iako se u početku nisu slagali, kasnije su shvatili da su srodne duše – strastveni zaljubljenici u prirodu.
24sata.hr