Rat s Iranom bio bi katastrofa. Evo kako bi izgledao

IRAN je sinoć, kao odgovor na ubojstvo svog generala Kasema Sulejmanija, izvršio napad na dvije vojne baze u Iraku u kojima su smješteni irački vojnici, iako bez potvrđenih žrtava. U ranijem napadu na iračku bazu, iranski paravojni saveznici ubili su jednog Amerikanca. SAD je pak, osim što je ubio Sulejmanija, u zračnim udarima na iranske saveznike u Iranu i Iraku ubio najmanje 25 boraca.

Je li ovo sve uvod u novi rat? Na to je pitanje praktički nemoguće odgovoriti. Nešto je lakše odgovoriti kako bi taj rat izgledao. Na kraju krajeva, imamo barem jednu, prilično manjkavu ali očitu analogiju – Irački rat.

SAD je prije 17 godina već ušao u jedan katastrofalni rat zahvaljujući nesmotrenosti, pogrešnim ili iskonstruiranim strahovima o oružju masovnog uništenja te naivnim pretpostavkama da će “biti dočekani kao osloboditelji”. No taj bi se rat mogao, u usporedbi s eventualnim ratom protiv Irana, činiti kao “remek-djelo”, pisao je još u svibnju, u jeku još jedne eskalacije između Amerike i Irana, kolumnist časopisa Atlantic David Frum.

SAD u ovom ratu ne bi imao saveznike, ne bi imao povod i ne bi imao nikakav plan

On je i sam bio jedan od zagovornika invazije na Irak, vjerujući da će rušenje režima Sadama Huseina otvoriti vrata za bolju, demokratsku budućnost Bliskog istoka, što bi koristilo i američkoj nacionalnoj sigurnosti nakon napada 11. rujna 2001. No rat je donio i SAD-u i Iraku goleme ljudske i ekonomske gubitke, a SAD-u i gubitak reputacije od kojeg se još uvijek nije oporavio, priznaje Frum. Što bi donio daleko veći rat protiv Irana, bez saveznika, bez opravdanja i bez plana, teško je i zamisliti.

Pritom je slaba utjeha što administracija Donalda Trumpa vjerojatno blefira u svojim prijetnjama Iranu, uključujući prijetnju napadima na kulturna dobra. Rat riječima i sporadičnim zračnim, raketnim ili gerilskim napadima svejedno može prerasti u pravi rat. U tom ratu SAD, dakle, ne bi imao odobrenje Kongresa, ne bi imao rezolucije Vijeća sigurnosti UN-a na koje se može pozvati (iako mu rezolucija koja odobrava samu invaziju nije prošla), ne bi imao podršku američke javnosti, a ni “koaliciju voljnih” saveznika koje je imao kad je napao Irak. Jedini na koje bi mogao računati su Izrael i, eventualno, Saudijska Arabija i Ujedinjeni Arapski Emirati.

Iako se to često zaboravlja, budući da navodno oružje masovnog uništenja nije pronađeno nakon invazije, Irak je prije rata kontinuirano kršio rezolucije Vijeća sigurnosti, uvjete primirja nakon Prvog zaljevskog rata 1990., terorizirao vlastitu kurdsku i šijitsku manjinu, a 1996. je uhvaćen da i dalje razvija svoj program biološkog i kemijskog oružja.

Iran nije ni izoliran ni slab kao Sadamov Irak

Ne bi mogao računati ni na podršku iranskog naroda koji bi se, iako je pokrenuo velike prosvjede protiv islamističkog režima 2009., 2011., 2018. i 2019., vjerojatno ujedinio iza svojih vlasti, ma kako omražene bile, protiv vanjske agresije. Goleme pogrebne povorke za generala Sulejmanija u Teheranu i drugim iranskim gradovima svjedoče tome u prilog, iako je za pretpostaviti da je takvo okupljanje barem dijelom bilo prisilno.

Iran, uostalom, nije ni približno vojno slaba ni međunarodno izolirana država kao što je bio Irak. Teško je predvidjeti na koji način bi reagirala Rusija, najmoćniji iranski saveznik. No i sam Iran, zajedno s paravojnim snagama u regiji koje kontrolira, itekako ima kapaciteta odgovoriti na razoran način ako bude uvučen u totalni rat.

Primjerice, Iran unatoč embargu ima najveći i najraznolikiji raketni arsenal na Bliskom istoku, s tisućama balističkih i krstarećih projektila kratkog, srednjeg i dugog dometa. Oni najdaleksežniji mogu pogoditi Izrael, pa čak i jugoistočnu Europu – uključujući, zanimljivo, i dio Hrvatske, koliko god bilo nevjerojatno da se Iran odluči napasti baš nas. U svakom slučaju, rat s Iranom bilo bi gotovo nemoguće zadržati unutar granica Irana, a moguće je i da bi se prelio izvan Bliskog istoka.

Iran bi učinio rat asimetričnim i proširio ga na cijelu regiju

Dapače, Iran bi učinio sve da sukob učini regionalnim i asimetričnim jer vrlo dobro zna da ne može pobijediti najveću svjetsku vojnu silu u konvencionalnom ratu “jedan na jedan”.

“Ovo ne bi bio konvencionalni rat. Iran bi osigurao da se to raširi kroz regiju za maksimalni rizik i izloženost. Umjesto da se rat odvija u Iranu, Iranci bi proširili rat kroz cijeli Bliski istok”, ocijenio je za portal Vice Trita Parsi, osnivač Nacionalnog iransko-američkog vijeća.

Zaljevske monarhije, pogotovo one manje poput Ujedinjenih Arapskih Emirata, također se boje razornih raketnih napada iz Irana. Na kraju krajeva, iranski napad dronovima i projektilima na saudijska naftna postrojenja u rujnu preko noći je prepolovio naftni kapacitet te zemlje. Kako je jedan neimenovani zaljevski dužnosnik rekao CNN-u, Iran sa svojim raketnim arsenalom ima “potencijal držati regiju za taoca”. Jedan pogodak u aerodrom u Dubaiju, primjerice, potopio bi do daljnjega unosni turistički sektor te zemlje.

Još jedan iranski saveznik, moćna libanonska paravojska Hezbolah, na jugu Libanona ima čak 130 tisuća projektila usmjerenih prema Izraelu i spremnih za novi rat, po izraelskim procjenama. Neki od njih u stanju su doseći i Tel Aviv, a pitanje je koliku će zaštitu Izraelcima pružiti njihova Željezna kupola u slučaju takvog masovnog napada.

Pola milijuna vojnika, 350 tisuća rezervista i stotine tisuća savezničkih boraca u regiji

“Ovo je mnogo veća zemlja, mnogo moćnija zemlja, mnogo više strateški orijentirana zemlja s mnogo više saveznika. A mi smo u mnogo slabijoj poziciji kao nacija zbog našeg vlastitog kredibiliteta, jer smo napustili naše saveznike”, komentirao je za Vice bivši američki zamjenik specijalnog izaslanika za izraelsko palestinske pregovore Hady Amr još u svibnju. Aludirao je na napuštanje Iranskog nuklearnog sporazuma, koji je Amerika potpisala 2015. pod Obamom zajedno s Velikom Britanijom, Francuskom, Njemačkom, Rusijom, Kinom i samim Iranom, a pod Trumpom raskinula.

Na kraju krajeva, Iran ima 82 milijuna stanovnika, više nego trostruko stanovnika nego što je imao Irak 2003. Njegov teritorij je trostruko veći, teren je pretežno brdovit, a zemlja ima strateški izlaz na Perzijski zaljev i Hormuški tjesnac. Njegova blokada, kojom je Iran već prijetio u više navrata, zaustavila bi preko noći čak petinu međunarodne trgovine naftom i popela cijenu tog vitalnog energenta na 100 ili 150 dolara po barelu.

Što se vojske tiče, posljednje procjene govore da Iran ima preko pola milijuna aktivnog vojnog osoblja: oko 350 tisuća u svojoj vojsci, mornarici, zrakoplovstvu i oko 150 tisuća u elitnoj Iranskoj revolucionarnoj gardi (IRGC), čiju Postrojbu Kuds je vodio upravo general Sulejmani. Trumpova administracija je nedavno čitavi IRGC proglasio terorističkom organizacijom. IRGC kontrolira i jedinicu Basidž, službenu paravojnu postrojbu koja može mobilizirati stotine tisuća članova.

Prvi svjetski rat bolja usporedba nego Irački rat

Tu je još 350 tisuća rezervista, prema stranici Global Firepower Index. Iranska Postrojba Kuds, za koju se procjenjuje da ima oko 5 tisuća pripadnika, mogla bi izvoditi i koordinirati gerilske operacije protiv američkih meta u Iraku, Siriji i drugim zemljama. Upravo bi ona, odnosno Sulejmanijev nasljednik Esmail Kani, koordinirala gerilskim napadima paravojnih postrojbi na američke položaje u Iraku i Siriji, a možda i na Izrael. Ni civilni ciljevi nisu isključeni – veleposlanstva, vladine zgrade u neprijateljskim državama, pa čak i populacijski centri.

Američki napad bio bi, naravno, prvenstveno u vidu zračnih i raketnih udara. Kopnena invazija zbog već navedenih razloga ne dolazi u obzir. Očite mete bile bi, među ostalim, strukture za zapovijedanje i kontrolu Korpusa Iranske revolucionarne garde (IRGC), protuzračna obrana, strateška komunikacijska središta i skladišta oružja. Mogli bi biti gađani i elementi ponovno odmrznutog iranskog nuklearnog programa. No Iran je sigurno svjestan toga i poduzet će, ili je već poduzeo, mjere da zaštiti ili sakrije takve mete, bilo da ih ukopa u planine ili postavi lažne mamce. U svakom slučaju, ratovanje iz zraka ima ograničene kapacitete i pitanje je koliko bi točno SAD na taj način postigao protiv ovakvog neprijatelja.

Možda je stoga bolja usporedba ne Irački rat, već Prvi svjetski rat. Tako smatra Robert Deitz, bivši savjetnik u američkoj Nacionalno-sigurnosnoj agenciji (NSA). “Svaki konflikt s Iranom mogao bi eskalirati brzo i nekontrolirano. Vrlo je opasno pretpostaviti da bi se konflikt bilo gdje na Bliskom istoku mogao održati lokalnim”, smatra Deitz.

A da odvedemo ovu analogiju do kraja, upravo bi Kasem Sulejmani mogao odigrati ulogu Franje Ferdinanda našeg stoljeća. Osim ako trenutni američki i iranski lideri ne pokažu više mudrosti i samokontrole od tadašnjih careva i kraljeva.

index.hr