Dramatična ispovijest Milice (18) i Marije (16) koje žive same trošnoj kući: Majka nam je umirala pred očima
Ovako počinje priču Milica Bezarević (18) iz sela Stubline kod Obrenovca, koja je sa sestrom Marijom (16) ostala sama u trošnoj kući nakon što im je majka preminula prije nepunih mjesec dana.
Život ih nije mazio, sazrele su preko noći. Dvije i po godine sa majkom su se borile protiv njene teške bolesti – njegovale su je, hranile, kupale, mijenjale pelene… Noćima nisu spavale. Krile su suze dok su majku gledale u užasnim bolovima. Nažalost, bolest je bila jača i majka im je preminula u 45. godini.
Do doma sestara Bezarević mora da se skrene sa glavnog seoskog puta, neasfaltiranom stazom stiže se do njihove kuće – neograđeno dvorište, kuća usred poljane okružene šumom i njivama. Sestre Bezarević dočekuju nas ozbiljne, vidno skrhane bolom zbog gubitka majke.
Iz Beograda su se preselili u Stubline odmah po Miličinom rođenju, a prije desetak godina ostale su same sa majkom koja se razvela od njihovog oca.
– Mama je bila žena zmaj, dosta je radila, istovremeno u gerontološkom centru, na pijaci i pored svega čuvala starije žene. Uvijek je bila požrtvovana i ništa nam nije nedostajalo. Nikad nismo osjećale nedostatak ljubavi ili pažnje. Mama se postarala da se osjećamo zaštićeno i bezbjedno – započinje priču Milica.
A onda se majka razboljela. Dijagnoza je bila rak dojke.
– Ona je uvijek bila optimista. Kad god se vrati sa hemoterapije, ponašala se kao da je bila na kafi sa drugaricom. Nije željela da nas opterećuje i kad je imala operaciju, gledala je da nas skloni od svega toga i da ništa ne osjetimo – kaže mlađa sestra Marija.
Poslije nekog vremena djelovalo je kao da je izliječena, ali se prošlog ljeta javio bol u kostima, otežano se kretala… Tada su joj ljekari dijagnostikovali karcinom kostiju koji je metastazirao na nekoliko mjesta.
– Mama je bila zdravstveni radnik i uvijek odgovorna prema svom zdravlju. Nismo razmišljale o nečemu lošem, jer nas je ona učila da mislimo o lijepom. Zbog toga nismo potpuno bile svjesne ozbiljnosti bolesti dok nije pala u krevet – objašnjava Marija.
Sa knedlom u grlu opisuju period u kome su gledali majku kako polako vene.
– Posljednjih nekoliko mjeseci nije se iskreno nasmijala, u očima joj se nije vidio sjaj koji je imala. Bukvalno smo je gledali kako se polako gasi. Spavala sam s njom, pokrivala je, hranila, davala lijekove, mijenjala pelene. Od januara nisam nigdje izlazila – priča Milica.
Pomagalo im je nekolicina poznanika njihove majke i koleginice sa posla koje su donosile pelene i potrebne stvari za njihovu mamu. A onda su uslijedile najteže dvije nedjelje.
Ne postoje riječi koji bi objasnile kako su se osjećale tog 26. jula.
Ona je svjesna da u ovom trenutku sebi ne može da dozvoli da tuguje.
– Znam da moram da idem naprijed. Nisam psihički pala i ne mogu da objasnim, ali osjećam neku snagu. Naravno da mi je teško i da mi mama nedostaje. Sada dok moram te druge stvari da završavam ne mogu sebi da dopustim da jedan cijeli dan provedem sjedeći i ne radeći ništa. Kad sve to prođe, mogu da dozvolim sebi taj luksuz da potonem ili da se osjećam loše – ističe ova hrabra djevojka.
Najveću pomoć imaju od roditelja Marijinih drugara, koji su se nakon sahrane organizovali da im srede kuću koliko su u mogućnosti.
– Zamijenili su prozore, stavili nekoliko reflektora oko kuće, zvali da se promijeni sijalica na banderi, promijenili elemente u kuhinji i pločice u jednoj sobi. Sredili su nam zapušenu cijev u kupatilu zbog koje voda nije odlazila u odvod, kao i bojler koji je peckao dok se tuširamo – zahvalna je Milica.
Ipak, ostalo je da se zamijeni drvena stolarija na dvije terase i trula vrata od soba. Kuća je dvospratna i najveći problem je krov koji prokišnjava i to se jasno vidi na zidovima u cijeloj kući. Takođe, između krova i zidova postoje ogromne rupe iz kojih prodire sunčeva svjetlost u gotovo svim prostorijama na spratu.
– Mi ovako živimo godinama i ne možemo da primijetimo da nam nešto nedostaje. Najvažnije nam je da se popravi krov, da se uradi izolacija i fasada. Takođe, voljela bih da nam dvorište bude ograđeno. Iz bilo kog pravca može neko da nam uđe u dvorište, pa nam tako nerijetko ulaze životinje i psi, a ranijih godina ljudi su prolazili kroz naše dvorište jer im je daleko da idu okolnim putem. Nije nam prijatno, bojiš se kad nemaš ogradu – iskrena je Milica.
Kako su odmalena odrastale same sa majkom, obaveze oko održavanja imanja se za njih podrazumijevaju, te ističu da im uopšte nije teško da pokose travu i posjeku grmlje oko kuće.
– To je normalno, kao za svakog ko ima dvorište. Takođe, mijenjam sijalice, kad iskoči osigurač vidim koji je i promijenim ga. Zimi cjepam drva, čistim šporet – navodi Milica.
Zbog posvećenosti majci Milica je morala vanredno da upiše četvrtu godinu Medicinske škole “Nadežda Petrović” u Zemunu, smjer kozmetičar, i ostala su joj još dva ispita. Marija kreće u treću godinu iste škole i odličan je đak.
– Jednu nedjelju idemo u školu, a drugu onlajn. Što se tiče onlajn nastave, roditelji moje drugarice obezbijedili su mi računar i internet. Takođe, jedna žena mi je obezbjedila školski pribor, sestra od drugarice će mi dati knjige. Inače, stanujem u domu u Zemunu, ali razmišljam kako će biti mojoj sestri kad bude sama dok sam ja tokom nedelje u domu – ističe ona.
Ne znaju kako će dočekati zimu
Prošle godine grijali su se na struju, jer je tako bilo zgodnije zbog mame, a nisu imali ni drva. Ipak, to je donijelo ogromne račune za struju koje su tek nedavno uspjele da otplate.
– Ove zime ne znamo kako ćemo se grijati, vjerovatno na drva, ali ne znamo kako ćemo da ih nabavimo. Nas dvije ne možemo da zamislimo da u ovoj kući bude toplo. U dnevnoj sobi je uvijek bilo toliko hladno da se i veš zaledi. Zimi nikad nismo imale na raspolaganju cijelu kuću, jer smo uvijek grijale samo jedan dio – objašnjava Milica, piše Blic.